„A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.“
(Siniša Glavašević, Priča o gradu)
Očuvanje sjećanja važno je za razumijevanje svijeta u kojem živimo te ne možemo graditi budućnost bez poznavanja prošlosti. Upravo se zbog toga organizira terenska nastava u Vukovar – projekt „Posjet učenika osmih razreda Vukovaru“ Memorijalnog centra Domovinskog rata. Cilj je projekta čuvanje sjećanja na Domovinski rat i Bitku za Vukovar.
Kako se rane Vukovara nikad ne bi zaboravile, u četvrtak 30. 1. 2025. u 4:30, četrdesetak učenika osmih razreda naše škole, u pratnji svojih učitelja, učiteljica i pomoćnice u nastavi: Tanje Mesarić Novak, Maje Punčec, Predraga Brezničara, Filipa Jurmana i Vesne Farkaš, krenulo je put Vukovara. Vukovar, stari barokni grad na Dunavu, čuva sjećanja na one gorke dane hrvatske borbe za samostalnost. Najprije smo posjetili Memorijalni centar Domovinskog rata. Razgledali smo izložbu pješačkog naoružanja, prikaz minskog polja i slušali snažne poruke hrvatskog branitelja, gospodina Batinića. Slike ranjenih hrvatskih branitelja, mladih i starih, posebno su nam se urezale u pamćenje. U dvorani Memorijalnog centra poslušali smo predavanje o vrijednostima Domovinskog rata i Bitke za Vukovar. Nakon kratke stanke za ručak razgledali smo Gradski muzej Vukovar – Dvorac Eltz s prekrasnim zbirkama iz prošlosti te jedan od najljepših muzeja u Europi – Muzej vučedolske kulture. Učenici su se osobito veselili posjetu simbolu otpora – preko pedeset metara visokom Vodotornju. Zbog hrvatske zastave koju su svaku večer na vrh postavljala dvojica hrvatskih branitelja, Vodotoranj je svakodnevno granatiran. No, eno ga, i dalje stoji ponosno kao simbol nade u bolje sutra. Slobodno vrijeme učenici su iskoristili za smještaj u Hostel Dubrovnik smješten u bivšoj vojarni u sklopu Memorijalnog centra. Iako umorni, večer su proveli plešući u disku na brodu, a nakon toga i navijajući za našu rukometnu reprezentaciju koja nas je sve ujedinila i razveselila pobjedom i tako zaokružila prvi dan pun dojmova.
Sljedeći dan, nakon doručka, najprije smo posjetili franjevački samostan i crkvu sv. Filipa i Jakova. Tamo su nas ugostili franjevci koji su svoju patnju dijelili s Vukovarcima. Pogledali smo kratki film o Vukovaru i pomolili se u crkvi za sve one kojih više nema, ali i za naše prijatelje i obitelji. Poslušali smo poruke o ljubavi i važnosti oprosta. Na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata iskazali smo poštovanje svim žrtvama. U spomen na 938 ekshumiranih tijela iz masovne grobnice na tom je mjestu 938 bijelih mramornih križeva, po jedan za svaku žrtvu. Dva izdvojena križa predstavljaju najmlađu i najstariju žrtvu. Uokolo mjesta masovne grobnice prostiru se aleje u kojima su vječni mir našli poginuli branitelji, civilne žrtve, umrli hrvatski ratni vojni invalidi i članovi njihovih obitelji. U središnjem je dijelu groblja postavljen brončani spomenik sa središnjim, tzv. „zračnim“ križem i vječnim plamenom. Posebno je emotivan bio posjet Spomen-domu Ovčara. Uz slike žrtava i njihova imena, imali smo priliku vidjeti i njihove osobne predmete. Posebnu nadu i utjehu stradalima na Ovčari davale su molitve i krunice koje i danas posjetitelji ostavljaju pored spomenika. Zapalili smo svijeću i u molitvi i šutnji, potreseni pričom o Ovčari, napustili mjesto. Autobusom smo razgledali najbitnije četvrti i prigradska naselja koja su imale značaj u obrani Vukovara: Mitnicu, Lužac, Borovo naselje, Sajmište… Čuli smo i priču o Borovu – tvornici u kojoj su mnogi našli sklonište i koncentracijskom logoru u tvornici Velepromet. Uputili smo se i u Vukovarsku bolnicu – Mjesto sjećanja. Obišli smo podrumski prostor koji vjerno prikazuje nepovoljne uvjete u kojima je medicinsko osoblje radilo tijekom tromjesečne opsade. Iako prema svim pravilima u ratnim zonama bolnice ne bi smjele biti izložene napadima, Vukovarska je bolnica svakodnevno granatirana. Na kraju, iz njezinih su podruma odvedeni pacijenti i osoblje, mučeni i pokopani na Ovčari, što je jedan od najgorih zločina ikada. Prošli smo i pokraj Kukuruznog puta – Puta spasa – jedinog puta koji je spajao grad s neokupiranim teritorijem. Tim je putem do opkoljenog Vukovara stizala humanitarna i medicinska pomoć, ali i oružje i vojnici. U Spomen-domu na Trpinjskoj cesti, poznatijoj kao „Groblje tenkova“, slušali smo predavanje o Marku Babiću koji je sam uništio više od polovice tenkova. Nakon ručka sudjelovali smo u Školi mira čiji je cilj pomoći učenicima u shvaćanju važnosti uvažavanja različitosti i trajnog mira. Mir nema alternativu, a moć je prošlosti u velikoj važnosti u izgradnji pravedne i nadasve mirne budućnosti. U pozitivnom ozračju, svjesni da je mir ono čemu trebamo težiti, ali i uz poruku da budemo istinski dobri prijatelji, dočekali smo i Kviz znanja. Pokazali smo izvrsno znanje, osvojili smo drugo mjesto! Školu su predstavljali Marija Crnčec i Mateo Đorđević. Ispunjenih srca, prepuni emocija vratili smo se u Kuršanec uvjereni kako žrtva Vukovara nikad neće biti zaboravljena. Stoga Gradu Heroju poručujemo:
„Po ulicama tvojim Grade
Povijest stranice piše.
I ona uvijek živi u nama,
I oni kojih nema više.“
(Jasna Babić, Mom Gradu)
Zahvaljujemo svim učenicima na uzornom ponašanju i iskazanom pijetetu prema žrtvi Vukovara.
Maja Punčec, učiteljica hrvatskoga jezika
